Sva djeca su darovita. Ova tvrdnja koju se često može čuti u javnom prostoru baca nejasno svjetlo na fenomen darovitosti. Prema suvremenim shvaćanjima darovitosti, ona predstavlja niz osobina koje osobi omogućavaju trajnu ili kontinuiranu iznadprosječnu uspješnost u nekim društveno prihvaćenim aktivnostima. U osnovi darovitosti nalaze se iznadprosječni kapaciteti (intelektualni, motivacijski, kreativni i dr.) zahvaljujući kojima dijete ili osoba koja ih posjeduje može postizati iznadprosječne rezultate. Brojna istraživanja pokazala su da se djeca značajno razlikuju u razvijenosti određenih sposobnosti ili osobina te iz tog razloga ne možemo reći da su sva djeca darovita. Procjenjuje se da se broj visokokompetentnih učenika u populaciji kreće između 5 i 10 posto, ovisno o kriterijima procjene

Darovita djeca vole školu i uspješna su u učenju. Ovakvo razmišljanje vjerojatno se temelji na pretpostavci da sva pametna djeca vole učenje u užem smislu riječi – školsko učenje. Brojna su područja darovitosti u kojima dijete s visokim potencijalima može imati interes i razvijati neki talent, a koja se ne podudaraju s akademskim, odnosno školskim područjima. Pored toga, sustavno školovanje od svakog djeteta zahtijeva niz prilagodbi (od prihvaćanja školskih obaveza, ispunjavanju očekivanja do fukncioniranja u dinamičnom okruženju s drugim učenicma itd.) kojima poneko dijete iz određenih razloga ne može udovoljiti što posljedično može izazvati averziju prema školi. Ako govorimo o školskom uspjehu u smislu dobrih ocjena, nisu svi daroviti učenici motivirani peticama i pohvalama. Nerijetko su daroviti učenici motivirani samim zadatkom, aktivnošću ili ovladavanjem ekom vještinom ili područjem specifičnog znanja, što ne mora uvijek rezultirati odličnim ocjenama na školskim ispitima znanja.

Darovita djeca će samostalno uspjeti. Ovo uvjerenje proizlazi iz činjenice da određeni postotak darovitih učenika s lakoćom savladava nastavne obaveze. No, što je s izvanškolskim obavezana ili s aktivnostima u kojima je dijete uspješno, a nisu direktno vezane uz nastavni plan i program? Ako podrobnije analiziramo uspješnosti ovih učenika nesumnjivo ćemo pronaći raznolike vrste obiteljske, školske ili vršnjačke podrške koje se na prvi pogled ne čine značajnima. Ako uzmemo za primjer izvrsnog desetogodišnjeg violinista, upitajmo se tko tog dječaka odvozi svakodnevno na drugi kraj grada u glazbenu školu? Ili tko malom sportašu priprema čisti dres za idući trening ili nastup?
Još jedno pitanje koje si trebamo postaviti je što će se dogoditi nakon škole? Ako je neki učenik samostalno postizao izvrsne rezultate u školi, znači li to da će jednako lako postizati uspjehe na isti način i u svijetu rada ili nekom drugom području života. Pomoć i podrška potrebni su svima neovisno o tome kakve uspjehe postižemo u određenim stvarima.

Izdvajanje i grupiranje darovitih učenika je elitizam. Relativno često shvaćanje programa za darovite učenike kao stvaranja elitne grupe učenika koji imaju povlašten položaj u odnosu na ostale jer se njima posvećuje posebna pažnja i kojima se omogućuje nešto što se drugima ne osigurava. Ovakvo stajalište je izrazito površno i proizlazi iz nerazumijevanja prirode darovitosti. Daroviti učenik ima drugačije odgojno-obrazovne potrebe u odnosu na drugu djecu. Upravo iz tog razloga su u našem zakonodavstvu daroviti učenici svrstani u kategoriju djece s posebnim potrebama, zajedno s djecom s teškoćama u razvoju. To znači upravo to – da darovitoj i djeci s teškoćama u razvoju treba drugačije obrazovanje. Prema tome sve što se poduzima u odgoju i obrazovanju darovitih učenika je izlaženje u susret njihovim osobnim potrebama i osiguravanje mogućnosti da se razvijaju u cjelovite osobe, kao i djeca drugačijih sposobnosti.

Darovito dijete nije svjesno svoje različitosti. Sva djeca su svjesna svojih različitosti pa tako i djeca s visokim potencijalima. Uspoređivanje s drugima (tzv.socijalna komparacija) pojavljuje se već u djetinjstvu i značajan je aspekt društvene dinamike razreda i odnosa među pojedinim učenicima. Darovita djeca relativno brzo uviđaju da ulažu manje energije i vremena u savladavanje školskog gradiva u odnosu na druge učenike. Također razvijaju interese u vrlo specifičnim područjima s kojima većina djece nema doticaja, što doprinosi njihovoj različitosti. Upravo iz tog razloga su korisni programi za darovitu djecu gdje se učenici mogu povezati i stvoriti odnose sa sebi sličnoj djeci. Osnovna je to društvena potreba svakog od nas, a tako i svakog djeteta pa i onog iznimnog.

Darovita djeca uspješna su u svemu što rade. Pogrešno uvjerenje koje može dovesti do krivog pristupa organiziranja podrške darovitom učeniku, čak i unutar školske prakse. Darovite učenike karakteriziraju visoke sposobnosti zahvaljujući kojima mogu biti uspješni u raznim stvarima. Međutim unutar populacije darovitih učenika razlike u uspješnosti među pojedinom djecom mogu biti izrazito velike. Primjerice, neki učenici imaju izrazito visoku motivaciju za učenjem u nekom specifičnom području znanja, i drugim područjima ne posvećuju vrijeme. S druge strane postoje učenici koji imaju raznovrsne interese i mogu biti uspješni u više aktivnosti ili su čak multitalentirani.

Učitelji i nastavnici vole imati darovite učenike u razredu. Brojna istraživanja među edukatorima pokazalo je da učitelji i nastavnici vole imati darovite učenike u razredu. No, karakteristike koje učitelji i nastavnici navode kao poželjne vrlo često ne krase darovite učenike. Prema tome, možemo zaključiti da učitelji preferiraju rad s određenim vrstama darovite djece. Daroviti učenici nerijetko su zahtjevni i rad s njima može biti iscrpljujući. Kao što je navedeno učenici s visokim potencijalima imaju posebne odgojno-obrazovne potrebe i kako bi se takve potrebe zadovoljile, to od učitelja i škole zahtijeva dodane resurse: vremenske, kadrovske, tehnološke, materijalne i druge. Edukatori se većinom dobro snalaze s tzv. uspješnim i autonomnim darovitim učenicima koji su se relativno dobro prilagodili nastavnom procesu, shvaćaju metodologiju rada, funkcioniranje sustava i usmjereni su na škoslki uspjeh odnosno usvajanje znanja. Ako govorimo o primjerice kreativnim tipom darovitog učenika, tada je vrlo često potrebno prilagođavati i metodičke pristupe, kriterije ocjenjivanja, izvore znanja, treninge vještina itd. što pretpostavlja veću fleksibilnost učitelja. To ipak nije u skladu s konvencionalnošću i konformizmom koji učitelji pretežno preferiraju.